Džejms Hant

Džejms Hant

Lagano je došlo vrijeme početi priču o možda najčuvenijem osvajaču F1 titule. Ali, i osvajaču nečeg drugog, sem titule…

Uvod

Naslijeđe plavokosog Engleza više je, po nekima,  preživjelo zahvaljujući kontroverznim porukama majica koje je nosio, stalno prisutnom priboru za pivo, ili radi cigareta koje su bile zapaljene, tako je bar izgledalo, u momentu izlaska iz bolida, nego li po onome što je radio na gran pri trkama.

Tako će sigurno reći „hejteri“ u modernom slengu rečeno, ljudi, koji su nekad sačinjavali, ili danas čine, taj komercijalni, odnosno službeni, sastav F1 karavana. Svi znaju, da Džejms nikad nije bio, niti je pokušao biti, dio njih. Zato je uvijek bio na tapeti,bio je neko u koga su oni upirali prstom. Zato su sigurno njegovi F1 uspjesi maksimalno omalovaženi od strane istih.

Po drugim, onim koji su poštovaoci lika i djela, Džejms je postao antologijski lik, neko po kome se definisalo jedno vrijeme, jedna dekada, jedan tim. Kad uzmemo u obzir da se sve to dešavalo ponajprije u Kraljevini početkom sedamdesetih, teškoj, sivoj i konzervativnoj, Džejmsova ličnost i uloga u F1 svijetu potpuno dobija na važnosti. Izlaskom iz Engleske, te ulaskom na svjetsku scenu, postao je besmrtan.

Ovo je jedan omaž besmrtnom. Jer, u domaćoj štampi, pisanoj, viralnoj, kakvoj god hoćete, nisam uspio naći dovoljno dug tekst, zapažanje, priču, koja će svojom dubinom, dužinom te karakterom odati poštovanje vitkom plavušanu. Ja, ja ću bar da se usudim da pokušam. Krenimo…

Fabula

Generalno, Džejms je bio poznat po svom beskompromisnom, agresivnom, stilu vožnje na samoj stazi, ali, i po nečem drugom. To je ono prvo, što mu je obilježilo život na stazi.

Zatim glamuroznim žurkama i načinu života van staze, načinu koji je zaista obilježio sam njegov život. To je ono drugo.

“Seks, doručak prvaka“, bila je krilatica koja je pratila zgodnog Brita kroz čitavu njegovu životnu odiseju, pošto je do samog kraja ostao dosljedan sebi, te raskalašnom načinu života. Trudio se do samog kraja da ostane dosljedan toj krilatici, po cijenu svega ostalog.

Umro je relativno rano, u svojoj 43. godini, i to od posljedica srčanog aresta. Moja malenkost smije primjetiti, možda je to direktna posljedica njegovog, njemu prigodnog,načina života. U trenutku smrti, njegova životna pratilja bila je upola mlađa od njega. Samo zapažanje.

Džejms je u F1 debitovao za ekipu Hesket Rejsing, daleke 1973. godine, u kneževini Monako. Pržio je taj nejaki Hesket, da bi se iz trke povukao u 74. krugu. Ipak, na kraju je ubilježen kao osvajač 9. pozicije. Tokom te svoje premijerne sezone dva puta je uspio stići do podijuma.  A, da dodam,  kroz tu sezonu nije završio polovinu trka. Mješavina adrenalina i testosterona kod plavookog Engleza nije često bila dobitna kombinacija, iako, ruku na srce, generalno nije bila ni loša. Naprotiv.

 „Definišite mi to plejboj, šta to znači?“,  pitao je Džejms novinare, kad su ga pitali da li je on taj… još tamo 1976. u određenom intervjuu.

„Ne znam, ali znam da volim da igram“, veselo je odgovorio. Šokantan odgovor, prikladan njemu.

Činjenica, da je zaista gajio imidž posebnog. Nerijetke su bile scene njegovog javnog mokrenja, uoči same trke, uz gromoglasne ovacije publike pored staze kad završi, i kad zakopča svoj kombinezon.

Opet, njegovo neformalno oblačenje do ludila je dovodilo predstavnike Marlboroa, tada velikog sponzora. Tražili su ozbiljnost, a dobijali ležernost. To je samo Džejmi mogao.

Transformacija neozbiljnog tinejdžera iz škole u Velingtonu do ozbiljnog F1 trkača, trajala je skoro četiri pune godine. Ali, vrijedilo je čekati, svaki taj dan.

Sin londonskog berzovnog posrednika, rođen je 1947, u Belmontu, UK. Bio je nepristojan klinac, drzak, buntovan i neuglađen. Za njegove roditelje, koji su oboje odgajani u strogom viktorijanskom duhu, bilo je to nepojmljivo. Zamislite, u Džejmsovoj 10. godini roditelji su bili uvjereni da on puši, i na sve način su pokušavali da ga odgovore od tog poroka. Iako su bili potpuno u pravu, nisu uspjeli u svojoj namjeri. Uzalud.

Od početka, sam protiv svih. Iako mu je bogata porodica omogućavala bezbrižna životna opredjeljenja, Džejms je sebi rekao, netom prije 18. rođendana, na nekom moto eventu u Silverstonu, a gdje bi drugo, kako će se jednog dana okruniti titulom svjetskog F1 prvaka, te srčano, kakav je po prirodi bio, krenuo u tu, ispostaviće se, za njega životnu avanturu. Poštovaoci njegovog životnog djela često pominju Mini, koji je prvi trebao, da prostite, voziti njegovo koštunjavo dupe britanskim stazama. Iako je mjesto trkačkog sjedišta u Minaću uglavljena obična baštenska stolica, Džejmsa to nije pokolebalo. Naprotiv.

 Automobile i bolide nerijetko je plaćao iz svog džepa, takođe i njihovu često skupu popravku. Koja se, dodajem, dešavala radi bezrezervnog načina vožnje. Tih dana stigao je i nadimak – „Hunt the Shunt“. To shunt u engleskom motosportu znači,  englesko srpski lingvisti odlično znaju – sudar. Nadimak je jako često opravdavao, a znao je ponekada završiti i u jezeru, tokom vožnje. Istina, ruku na srce, to se ipak desilo samo jednom…

Dogodilo se to, onog vremena, u bitkama za Formulu Ford, gdje je Džejms, u toku jedne kolizije aterirao u obližnje jezerce. Sreća, nije imao novac za zaštitni pojas, pa nije bio ni vezan. Inače, vjerovatno bi se utopio. Nekad je izgleda bolje ne imati novac.

Džejms je svoje zube oštrio još tamo krajem 60 – ih, u kategorijama Formule Ford 1600, i neposredno nakon toga seli se u, klasom dosta blisku, usko, „tajt“ kako vele Britanci, definisanu F3 kategoriju. Ondje, opet, često dolazi na sam rub. A sve to, radi impulsivnog i jako eksplozivnog temperamenta.

Bio je akrobata na točkovima, veoma brz, ali sa strašno agresivnim stilom vožnje. Ostaje zapamćena scena obračuna sa Dejv Morganom za drugo mjesto na neko trci u takmičenju F3, i to u završnom krugu. Desilo se to krajem davne 70… Uglavnom, Morgan je pokušao proći, Hant je zatvorio, i definisao svoje učešće u toj trci sa dva točka minusa  na svom bolidu, na sred staze. Plavušan je nakon toga ponosno napustio stazu, a kad je naletio na Morgana, žestoko ga je gurnuo na zemlju, pa je radi toga bio opasno isprozivan, kritikovan i kažnjen od strane organizatora.

U Formuli 3, gdje su brzine bile mnogo više, a bolidi dosta jači, Džejms je pokazivao da se ipak, boji. Nerijetko je znao povraćati prije ulaska u bolid, većina tvrdi od straha, ne od treme. Kako vele žurnalisti onog vremena, nikad nije savladao taj žestoki šok od, kako je znao reći, bliske smrti. Tvrde oni sa grida, mada moja malenkost smatra to velikim preuveličavanjem fabule, kako se i bolid znao tresti od drhtavice koja bi neposredno prije starta tresla Džejmsa. Istina ili ne, otišla je u kosmos, sa jednim velikim talentom. Ipak, talenat je bio neosporan, sa njim i paklena brzina i hladnokrvnost. Svi će reći, nakon godina žestoke vožnje po stazama Engleske ,napokon je, naučio obuzdati temperament, te trke privoditi do samog zadnjeg kruga.  Kao posljedica, rezult toga, na red dolazi i F1, te 1973.

Te godine, u cirkus sa Džejmsom na čelu ulazi i  ekipa Lord Hesketha, a ovaj je bio jako dobar prijatelj sa Hantom. Prošli su zajedno niže kategorije britanskih šampionata, koje sam već pomenuo. Ipak, F3 postala im je tijesna, i drugog pravca, sem F1, nije bilo. Dijelili su mnoge, jako slične, poglede na život, i voljeli iste stvari – glamur i djevojke. Mladi aristokrata je svoje, olako nasjlijeđeno bogatstvo potrošio na stvari koje su privlačile i Džejmsa. Između ostalog, kao fine niti paučine, provlačila se F1. Ona je bila ta esencija koja je svemu dala notu senzualnosti i dozu benzinskog šarma. Krenimo redom, kroz lavirinte vremena, kroz mozaike života dvojice engleskih bardova, u potrazi za Nirvanom moto sporta.

Inspirisan njegovom brzinom, Lord Hesket za Džejmsa kupuje bolid Marč 731, da bi ovaj isti vozio u drugom dijelu sezone 1973. Bolide slične tom automobilu,ali za fabričku ekipu, vozili su te godine Žarie, Peskarolo i Rodžer Vilijamson. Znači, ovaj auto nije bio za odbaciti.

Džejmi jeste pokazao kvalitet, uzeo je dva postolja i osvajao bodove u još dvije druge trke, od ukupno osam u koliko je vozio u toj polusezoni. Dosta.

Hesket je bio oduševljen svojim prijateljom, pa je odlučio biti potpuno ozbiljan. Za 1974, oni su se ponovo odlučili za „one men team“ te su na osnovu Marča 731, spakovali Hesket 308, ledeno bijele boje sa debelim prugama kraljevsko plave i crvene boje preko. Bio je ovo autorski rad, tada relativno mladog i ne baš izričito popularnog Harvi Postlvejta, koji je poslije sebe ovjenčao oreolom velikog konstruktora. Ovo su bili njegovi počeci…

Bolidom je dominirao veliki broj 24, na još dominantnijem prednjem usisniku vazduha. I za ono vrijeme, specifično.

Kako god, meda sa kacigom postao je zaštitni znak ovog Britanca, i niko tada nije mogao ni da pretpostavi da će on kao maskota opstati još gotovo pola decenije nakon pojavljivanja… Postao je svojevrstan etos „šampanjca, mačkica i trkača“, kako su ga deklarisali. Za istoriju, originalno.

Gledano sa trkačke strane, ni Hesket 308 ni Hant nisu se proslavili 1974. Prozvali su ga Ms. DNF. Povukao se iz 9. od ukupno 15. trka te sezone. Uf. Treba li komentar.

Ipak, suva brzina donijela mu je tri treća mjesta, te jedno četvrto, pa je sezonu završio kao skroman osmi.

Nastavilo se sa praktično istim automobilom i u 1975, bar na početku. Bolid je dobio novu oznaku, generalno je bio evolucija prošlogodišnjeg – 308B. Ipak, prva trka sezone donijela je sjajno drugo mjesto, tim je dobio zamajac. Avaj. Nakon toga, tajac, i ništa vrijedno ni za pomenuti ovdje, sve do VN Holandije, i tog sjajnog performansa, gdje je Hant nadmašio gracioznog Laudu. Potpuno nadmašio. Sa bolidom koji zaista nije bio u rangu moćnog Ferarijevog agregata, Ford u Hesketu sjajno je odradio posao pod dirigentskom palicom Engleza, i slavlje je moglo da počne. Šta bi se tek desilo u tom momentu F1 istorije da je V12 iole pratio šasiju i ostatak bolida, kojim je Hant tako veličanstveno dirigovao…

Hesket, gospodin, je bio u delirijumu. Lauda je opet dostojanstveno priznao poraz. Iako je Zandvort tog dana obilovao kišom, te mnoštvom incidenata, Austrijanac nije imao dvojbu.

Niki je, godinama poslije, za Hanta imao samo riječi hvale:

„Postoje dobri vozači, i loši vozači. Džejms je bio jedan od onih jako talentovanih, a  iz prve grupe, koje je najteže pobijediti u duelu.  Respektovali smo jedan drugog, jer se tih dana vozilo brzinama i preko 300  na sat, jedan pored drugog. Neko pogriješi, i obojica su mrtvi. On nije griješio. Bio je neko na čiju preciznost ste se mogli osloniti.“

Riječi koje dolaze od najljućeg protivnika. Melem za dušu. Dvije titanske veličine, sada su opet zajedno, nakon dugo godina. Istina, na nebeskom Ringu Niki sigurno neće imati problema sa vatrom…

Vratimo se trkanju, Hantu i Hesketu. Dabl H, žarilo je i palilo svijetom trka, te 1974 nakon spektakla u Holandiji. Ono što je sigurno, kao i prva pobjeda, bilo je to da su prijatelji, Džejms i „ Dobri Gospodin“ kako je Hant nazivao Hesketa,  pili šampanjca koliko su trošili goriva, i imali sigurno ljepše dame u boksu od samog bolida…

Avaj, krajem te, 1975. godine, Hesketh bankrotira, i mora se sa svojom ekipom povući iz F1. Hant ostaje bez mjesta u ekipi.

Jedna crtica na ovo. Rijetko se zna kako je Kolin Čepmen te sezone ponudio Hantu mjesto prvog vozača u ekipi Lotus, a Džejms je, svojstveno sebi, tražio novac za šampionski ugovor unaprijed. Rekao je Kolinu kako će ovaj dobiti titulu, ali mu mora unaprijed uplatiti novac za ugovor i sve ostalo. Naravno, do dogovora nikad nije ni došlo. To je bio Hant…

Ipak, Emerson Fitipaldi odlučuje da se pridruži svom bratu u novom poduhvatu, te se otvara mjesto u Meklarenu. Prst sudbine. Svjetki prvak odlazi u tim Kopersukar, gdje se zavrtio i veliki novac, a Meklaren čeka svog pulena.

Kako je Džejms bio najiskusniji vozač u tom trenutku na gridu, Džon Hogan ne oklijeva, već sa Hantom potpisuje dogovor, i ugovor vrijedan čitavih 200.000. dolara. Eh… Tim Tedi Majera nije ni svjestan da je u tim došao budući svjetski prvak, i da ekipa neće dugo čekati na novu titulu prvaka svijeta.

Došla je i  76, a Hant je od strane britanski eminentne sive štampe okarakterisan kao neko ko ne može voziti na tako visokom nivou, u tako moćnom timu. Novinari nisu bili milosrdni. Smatrali su da se Hant neće dugo zadržati u ekipi Meklarena i već su gledali u pravcu budućih zamjena.

Ne lezi vraže. Prva trka u Brazilu, i odmah pol pozicija. Hejteri ćute. Kritičari spuštaju loptu. Odmah nakon toga, na idućem gp vikendu, Džejms je osvojio i drugu pol poziciju zaredom. Pokazao je time bogomdanu brzinu, stavio do znanja svima kako nije slučajno došao u veliki britanski tim. Odjednom, sve oči su bile uprte u njega. Svjetla pozornice okreću se prema plavokosom rokeru. Čeka se prilika.

A prilika je došla kao naručena. Odmah nakon VN Južne Afrike na slavnom Kajalamiju, održavala se takozvana „Race of Champions“. U srcu Engleske, daleko od vrele Afrike, okupila je krem motosporta i srž F1. Tu se moralo prisustvovati, a pobijediti… to je bilo ravno elizijumu. Te davne 76, domaćin je bio veliki Brends Heč. Organizator se pobrinuo za sve, pa je osim najboljih imena F1 koji su na  event slali po jedan bolid, takva je bila tradicija, miks pravio sa privatnim trkačkim timovima iz Formule 2 i Formule 5000. Tada, takozvana trka „Formula Libre“… Za današnje pojmove, oktanski cirkus, i garantovana zabava na pomolu.

Hant sada nije imao kuda, i da je htio. Bio je pod sjajem reflektora, britanska nada u ovom sudaru titana,  baš na mjestu gdje se borilo za prestiž. Ondje, gdje su u vožnji ti vozači odjednom postajali piloti superbrzih bolida.

Ferari je u Heč sa svojim Kavalinom 312T2 spremio bezvremenskog Laudu. Opet, na dužnosti u moćnom JPS Lotus 77 bješe, ko drugi, nego superbrzi Gunar Nilson. Tajrel se nije kockao, i u koloseum zelenila i betona spremio je Džodi Šektera, ne dajući protivnicima ni promil šansi.

Dalje, Karlito Pače sa Brebemom, Alan Džons u skutima Sartisa, a „rain men“, skromni dugokosi Velšanin,“hensom“ Tom Prajs vozio je svoj Šedou. Džoni, „brada“, Votson dorulao je u Heč svoj ultrabrzi Penske, a taj vanvremenski špalir popunio je Džeki Iks, sa Hesketom… Šta reći ?

Niki je stigao u Englesku okićen lovorikama. Trijumfovao je u uvodnim trkama sezone, dok je Džejms u Africi uspio dorulati drugi. Upitna trkačka forma.

Na kvalifikacionoj sesiji, Šekter je oduvao praktično sve. Najbližeg Laudu udaljio je na dvije sekunde daleko drugo mjesto, dok je Džejms očekivao učiniti nešto značajno sa petog mjesta, uz 3,4 sekundice zaostatka. Evidentno je bilo njegovo mučenje u, u tom trenutku njemu nekomotnom, M23.

Ostale su zapisane na papir riječi, za tada slavni Motorsport Magazine, od velikog majstora pera, gospodina Denisa Dženkinsona:

„Džejms Hant nije ništa drugo do gomila, hrpa praznog hoda. Imao je dva bolida Meklarena na raspolaganju, M23/8 i M23/6, a mi ćemo ga uglavnom pamtiti po njegovom, katkad hodanju katkad trčanju, nazad do boksa kako bi promijenio auto… Ne baš sjajan performans za publiku. Sigurno da je zagrijao svoje duge noge.“

Ipak, ovaj doajen motosport novinarstva zatim je dodao:

„Opet, Hant nije kukao ni naricao radi loše situacije na treninzima, a ni radi loše pozicije u kvalifikacijskoj sesiji. Evidentno je da je jedva čekao da trka krene, goreći od samopouzdanja i želje da se dokaže. To ga je već u  2. krugu trke dovelo na poziciju broj 2. a iza sebe je ostavio imena poput Nilsona, Laude,  Votsona Evansa i Brambilje.“ Hronološki poredak, kakav je bio tada zaista u trci.

Kako je trka odmicala, mladi Džons bio je lider za volanom Sartisa, a tik iza njega, Hant. Ipak, Džejms je lagano postajao svjestan da Alen ne posustaje, te da će morati žestoko napasti ako želi trijumf na domaćem tlu, u ovoj sjajnoj trci šampiona. Dodao je gas do poda, krenuo na sve ili ništa.

Opet zapis iz pera Dženkinsona:

„Negdje u 20. krugu, na pola trke, Hant je krenuo u napad. Njegov Meklaren grizao je asfalt. Punom brzinom uz novi Botom Strejt, i poravnao je svog Meklarena sa snježno bijelim Sartisom, bok uz bok. Međutim Džons ničim nije pokazao kako je zadivljen. Obojica su se velikom brzinom, i pogrešnom putanjom, približavali lijevom, jako tijesnom zavoju. Jako kasno kočenje obojice, potpis gumama po asfaltu, a Hant izlazi kao pobjednik iz ovog epskog dvoboja. Vožnjom kroz unutrašnji dio zavoja dobio je te milisekunde presudne za prednost u ovoj trci…“

Džejms je poslije pričao kako je bio ubijeđen da će obojica izletjeti, koliko su vozili prebrzo za ovaj dio staze. Popuštanja, nije bilo.

Još nešto. „Trka Prvaka“ pokazala je opet Ferarijeve probleme sa motorom, te je njihovo povlačenje iz trke bilo logičan slijed.

Prva pobjeda sezone stigla je u Španiji, ali, ona mu je i oduzeta, nakon što je utvrđeno kako je bolid Meklarena bio širi 1,8 cm od propisane širine te sezone za trkaće bolide. Nove zadnje gume bile su nekonvencionalne, i kao takve imale su drugačije gabarite od dotadašnjih. Razočarenje, i ekstravagancija. Pratiće ga čitavu karijeru.

Njegov fizički dopadljiv izgled, ekstrovertna ličnost te nekonvencionalno ponašanje, učinili su ga jako popularnim među širom publikom, dok je u svijetu F1 insajdera bio, da ne kažem, omražen. Dva puta je pobijedio u izboru najmanje voljenog F1 kompetitora. Mnogo tadašnji funkcioneri F1  tvrdili su kako njegovo ponašanje donosi veliku štetu ugledu ovog sporta. Ipak, Džejms za to nije ni malo hajao. Bose noge, obavezne farmerice te goli torzo, bile su njegov trejd mark.

Mnogi su pogledali onaj intervju nakon neke trke 1976., sada tako daleke, kada Džejmi u toku pobjedničkog intervjua pravi nonšalantnu pauzu, da bi uzeo cigaretu iz ruku slučajno prisutne osobe, nekog lika u prolazu. Kako to, tek danas,  djeluje opušteno i nevjerovatno.

Vratimo se ipak još malo na njegovu jedinu titulu, i šampionsku sezonu 1976. „Hanter“ se nije najbolje snašao, i Lauda je na polovini sezone imao veliku bodovnu prednost. Jeste Džejms, da kažem, na prve dvije trke uzeo i dva pola, ali se u trkama vidjelo da nema trkački tempo, i da se još nije srodio,da tako kažemo, sa bolidom Meklarena.  Fordov Kosvort u M23 kao da je trebao vremena da proradi, da dođe na svoje. I došao je. Sa druge strane vrebao je Ferari, pa se i pomalo naziralo da bi Austrijanac , našpanovan i superbrz, mogao da trijumfuje u ovoj ludoj sezoni, punoj preokreta i brzih bolida…

Kao potvrda ludoj sezoni, crtica. Teksako je na talijanski GP za McLaren donio benzin sa mnogo više oktana nego što je dozvoljeno, a  bolidi Penskea, koji su takođe koristili ovo gorivo, doslovno su letjeli stazom. Teksako je smatrao kako ovo niko neće registrovati… I Meklaren i Penske startovali su trku sa začelja jer naravno, bili su kažnjeni. Ekstravagancija 70- ih.

Lauda ni slutio nije, kakav ga pakao čeka, doslovno i bukvalno, u Nirnburgringu. Džejms je za požar i nesreću Laude nonšalantno izjavio:

„Niki je jedini čovjek kog znam koji je nakon požara dosta zgodniji nego prije…“

Ono, možda je malo i takav scenario dao vjetar u leđa Englezu, te sigurno smanjilo bodvnu zalihu Austrijanca uoči finalnog, danas epskog, okršaja na kišom potopljenom Fudži Spidveju. Kako danas drugačije deklarisati i  označiti događaj o kom je snimljen film?

Elem, Japan je te, 1976, po prvi put bio domaćin jednog F1 spektakla, i samo je sudbina htjela da to bude i zadnja trka sezone, možda i najuzbudljivije ikada, u istoriji najbržeg cirkusa.

Kontroverze su počele, gore sam već aplicirao, još u Španiji, gdje Hant najprije diskvalifikovan, pa mu je pobjeda vraćena za zelenim stolom. Diskvalifikovan je i na VN Velike Britanije, pošto se u trku vratio iz boksa, ali mu pobjeda ovdje nije i vraćena, naknadno. Za to se pobrinuo sam Ferari, jer je ovaj tim uložio zvaničnu žalbu. Sezona je išla kako je išla, obilježena, sem dešavanja sa vozačima, i specifičnim bolidima, kao onaj Tajrela sa 6 točkova… Spektakl.

Niki se vratio u sezonu, nakon posljednjeg miropomazanja, a publika je očekivala rasplet. Hantu su za titulu bila potrebna tri boda na zadnjoj trci, a on je bio svjestan toga. Lauda je bio spreman da se posveti borbi za pobjedu.

Ipak, taj dan na Fudžiju sudbina je htjela drugačije, Hant je već bio šampion  u njenim predskazanjima. Kiša je potopila stazu, a Lauda je smatrao kako nije mudro ni po život ispravno voziti po takvom nevremenu, pa se povukao u boks. Konkretno, moža se Niki ne bi povukao, ali imao je osnovni zdravstveni problem. Nije mogao normalno treptati. Svježe ozljede činile su da mu i to predstavlja zahtjevan posao, i u konstalaciji kiše koja tako pada, on je bio neupotrebljiv. Delegat trke ipak nije otkazao događaj, a Hant je bio jedan od onih iza čijeg se bolida dizala zavjesa od vodenih kapi, dok su svojim točkovima dizali vodu sa površi betonskog koleseuma u zemlji „Izlazećeg Sunca“.

Kocka je bačena.

Englez je igrao na sve ili ništa, i dobio. Ekscentrični, supreprecizni Austrijanac ovaj put nije imao srca za hazard, možda je na to uticala i nedavna strašna povreda, te skori povratak iz mrtvih.

Ruku na srce, Hant, hm, i jeste zaslužio titulu ako pogledamo papir, statistiku. Mada mnogi kažu kako je ona utjeha za poražene, ovdje „statistiks“ kaže da je Džejms imao 8. podijuma, te 6. pobjeda u 16. gp vikenda. Za ono vrijeme, bilo je to jako, jako precizno.

Podsjetiću, briljantni Lauda je u sezoni prije, 1975., imao pet pobjeda na svom kontu, te 8. podijuma za titulu. Uporedite sami.

Nakon, kako rekoh, jedne od najboljih sezona ikada, stekao se osjećaj da je Džejms dao sve najbolje od sebe, i da više nema ništa da da. Naredne 1977. nije bio ni sjenka šampiona, a na scenu su uz Laudu, koji sada ništa nije prepustio slučaju, došli i neki novi likovi. U odbrani naslova, bolid M23 ostao je relativno nepromijenjen prvih 6. trka sezone, a to nije bilo dovoljno za vrh. Iako je Hant i  dalje imao strašan osjećaj, urođen dar, to je uglavnom bilo dovoljno za najbrži krug kvalfikacija jer je čak 6. puta te 77., bio osvajač pola. Impresivno. Ipak, u trci Mek nije mogao mnogo u odnosu na Ferari , pa je Brit trijumfovao triput kroz sezonu,ali, moram naznačiti, svaki put u drugom dijelu polusezone. Domaća staza u Silveru, gdje se prvi put okitio lovorikama te sezone, bila je daleka deseta u kalendaru. Zatim u američkom Votkins Glenu, te sigurno njemu najdraža te sezone – Fudži.

Posljednja pobjeda u njegovoj burnoj i, ipak, blistavoj karijeri. Mjesto dešavanja, dežavi. Fudži, samo su akteri bili nešto drugačiji, za razliku od kišnog scenarija 76. Lauda je već imao titulu u džepu, pa zadnje dvije trke nije ni vozio. Već je bio u ratu sa Encom, animozitet dvaju strana bio je očigledan, a kao zamjena već je spremno čekao mladi Vilnev. Sa druge strane, Hant je bio svjestan da je negdje to to, i da je kruna već pred uručenjem Laudi, ali još nije vraćena. Bila je to mogućnost da se, bar nakratko, kraljevsko obilježje malo ispolira. Učinio je to niko drugi do Mario Andreti, istina, sigurno nesvjesno. Natjerao je Hanta na nemoguće, uzevši mu pol ispred nosa  sa furioznom izvedbom u svom supermoćnom, ali nadasve kvarljivom, Lotusu 78. Ipak, kako je trka krenula, a Hant bar nakratko zadrijemao, i dopustio Mariju i da odmakne, Fortuna je lagano svojim dahom dala prednost Englezu. Gurnula je Andretija i Lotus u koliziju sa Ližijeom Lafita, pa je ovaj bio prisiljen odustati – a Džejmsu je to otvorilo, da ne detaljišem trku, put do pobjede. Samouvjereno, moćno. Sa preko minutom prednosti nad drugoplasiranim Rojtmanom. Superiorno.

Opet, valja ovu sezonu malo pojasniti. Našao sam stavove nekih, koji su tada bili blizu samog takmičenja. Uglavnom, moto novinari. Mišljenja su ujednačena, tadašnja F1 potpuno se razlikovala od današnje. Mnogo više ujednačenosti, mnogo više detalja odlučivalo je pobjednika. Do titule se dolazilo sa pet, šest pobjeda po sezoni. Kad sa današnje instance sagledamo takvo nešto, djeluje nemoguće.

Ipak…

Džejms ne bi bio Džejms, kad i u ovakvom sistemu ne bi bio poseban, samo svoj. I ovdje je do izražaja došla njegova specifična strana ličnosti. Organizatori u Japanu su mu strašno zamjerili, sigurno da mu nikad nisu ni oprostili, to što je neposredno nakon trke odjurio na svoj let za Britaniju, a da na ceremoniji proglašenje pobjednika nije ni bio ?!?

To je bilo nepojmljivo i za tadašnje standarde, a za današnje, skandalozno i kažnjivo. To je ustvari, bio Džejms Hant. Buntovnik, avanturista, i dosljedan sebi.

Veliki skandal majstor.

Ovdje ćemo vjerovati, opet jednom drugom čuvenom novinaru iz tog vremena. Ako ste prevrtali hronologije F1 novinarstva u Engleskoj, sigurno sta naišli i na njegovo ime: Alen Henri.

On je, izvještavajući neposredno nakon trke, napisao u izvještaju kako je Hantova pobjeda u Japanu vjerovatno najdominantnija izvedba sezone, ali da je opet njegov odlazak prvim letom sigurnom najveći blam sezone.

To sam htio dočarati.

Hronološki, sezonu 1978. ne smijem previše ni pominjati, da ne uništim sam tekst…

Ruku na srce, bilo je to očajno. Samo jedno postolje kroz sezonu, bilo je ujedno i Džejmsovo posljednje u karijeri. Ta njegova posljednja poklopila se i za završnom Teda Majera, koji je nakon toga svega lagano dobio kartu u jednom smjeru.

Te sezone desilo se za Džejmsa,  po njemu, jedno teško i treumatično životno iskustvo. Smrt dobrog drugara i vozača velikog srca, Roni Petersona. Godinama se Hant teško nosio sa time, da bi na koncu za sve okrivio Rikardo Patrezea. Kao da se od toga nikada nije oporavio…

Izdržao je u F1 do 1979. kad  odlučuje da objavi povlačenje.

I tu je shodno sebi, svom kapricu, svom čudnom intelektu, napravio grešku, po većini upućenih. Imao je na stolu, danas svi mi znamo, ponudu Ferarija, i lično Enco Ferari ga je tražio. Pregovori sa Encovim sino, Pjerom Lardijem bili su okončani, Ferari je čekao. Ipak, neki tvrde da je unosni ugovor sa Voksalom bio preloman. Odlučio se, iz njemu znanih razloga, za dolazeći Valter Volf Rejsing kanadskog bilionera, gdje je i potonuo. Probao je poslije objasniti da mu Enco ne bi dao da radi na svoj način… Bavio se, po njemu, politikom, a talijanski tim imao je svoju politiku… Ko zna, možda je bio u pravu. Činjenice jesu ovo, Džodi Šekter je mjesto njega stigao u Ferkan, te postao svjetski prvak za sezonu 79.

Volf je opet, u toke te sezone, donio Hantu čak tri modela šasije. Sve tri, WR7,WR8 i WR9 bile su napola konkretan pokušaj da se stvori iole pristojan auto. U tome sigurno nisu uspjeli. Već na prvoj trci u Argentini Hant je rekao kako je bolidom bilo nemoguće upravljati, a po njemu, „efekat tla“ dizajn  na ovom bolidu bio je odrađen amaterski. U brzom krugu, prednje krilo se odovjilo od bolida, i udarilo u Džejmsovu kacigu. Neprofesionalnost.

 Nakon odustajanja u Monaku, Džejmi je rekao dosta, nakon 92. starta i punih 6. godina u najbržem cirkusu na planeti, čiji je dostojan član bio svo to vrijeme. Volf, sa zlatno crnim dezenom bio je pregažen vremenom u eri tada supermodernog Lotusa 78., bolidom tehnički superiornim, tako dominantnim  sa dizajnom „efekta tla“. To je bila vruća roba. Volf, sigurno ne. Ipak, to sigurno nije mjerilo ,a kako stara trkačka izreka veli:

„Trkački auto je sve ljepši i ljepši sa svakom novom osvojenom trkom na svom kontu.“ Jasno kao dan.

Kako je poslije objašnjavao, nakon titule to više nikad nije bilo to. Odmah 1980. na BBC počinje raditi kao stručni saradnik sa velikim Mari Vokerom, ali, ni tu ga niko ozbiljno nije shvatio, kao ni on sam sebe, izgleda. Kako drugačije objasniti činjenicu da je tokom prvog prenosa popio čitave dvije litre vina?!?

Negdje u toku 1980. desila se opcija povratka u F1, i to na trci za VN SAD, a u igri je bilo čitavih 1. milon dolara. Ipak, to se nije desilo jer je Džejms ozlijedio koljeno na skijaškom odmoru… Tačnije, slomio je nogu, jer je, po upućenim skijao nakon ručka, sa par promila alkohola u krvi.

Tokom F1 prenosa znao je nogu u gipsu gurati u krilo Mari Vokera. Kako su ponekad na prenosu znali imati samo jedan mikrofon, koškanje je bilo obavezno, sa sve gipsom.

Te 1982. Berni Eklston, tada vlasnik Brebema, ponudio je Hantu platu od 2,8 miliona funti da mu se pridruži, ali ga je Džejms glatko odbio. Rekao je kako mu novac ne treba…

Opet, čak 1990. Englez je tražio način da vozi, jer je navodno bio na rubu bankrota. Gospodinu Pol Hoganu donio je izvadke sa bankovnog računa da bi ga uvjerio u bankrot, te da bi ovaj finansirao njegov povratak u ekipu Vilijamsa… Čak je par mjeseci trenirao u superbrzim automobilima na stazi Pol Rikar, kako bi se vratio u formu. Bio je nekoliko sekundi van trkačkog pejsa, ali je vjerovao da će biti fizički spreman za sezonu. Tokom test sesije održane u decembru, sa Vilijamsom FW12, Hant je na Rikaru bio sporiji i do pet sekundi od mjerodavnog vremena kruga. Trvrdio je kako je to u redu, i da mu je neophodna samo fizio sprema.

Član tadašnjeg Vilijamsovog test tima, Sajmon Džekson, rekao je za Hanta:

„Džejms je bio jako za…ban oko namještanja svog trkačkog sjedišta. Ne uživa u standardnim sjedištima.“

Jednostavno, on je sve radio na drugačiji način. Takav je bio, i ostao do kraja svoje trkačke karijere.

Rasplet

Čitavih 13 godina nastavio je biti nekonvencionalan na jednoj tv stanici  takvog rejtniga, veoma uglednoj, te jako ozbiljnoj u ono vrijeme. Često je vikao, proklinjao, i često bio nesvjestan mjesta u kabini… Opet, njegov šarm, suvi smisao za humor i iskrene kritike na račun većine vozača donijele su mu armiju fanova u Britaniji. Ostaje zapamćeno kako je za izgovore Rene Arnoa, kako je njegov Ližije bio prespor zato što mu je otkazao turbo, odmak kazao kako je to obično „bullshit“… Uslijedila je duža pauza, a zatim je Mari Voker nastavio ozbiljnim tonom, kao da se baš ništa nije desilo. To „…nje“, otišlo je u eter, a Džejmi ni najmanje nije hajao.

Na jednom službenom ručku, na koji se dovezao svojim Ostinom A35, imao je žustru raspravu sa Ken Tirelom. Već tada je bio prizemljen, i zavisio je uglavnom, što se materijalne strane tiče, od ugovora sa BBC. Ken mu je rekao kako bi na TV ponekad trebao držati usta zatvorenim, a ne pričati svašta, a on je odgovorio: „Ja to znam vrlo dobro, ali BBC mi plaća da usta stalno držim otvorena…”

Džejms Hant, dame i gospodo, ljubitelji F1 oktansog cirkusa. Uživajte.

Vesti kao i ostale novosti od sada možete pratiti i preko našeg Viber Public Chata klikom OVDE kao i našem forumu. Takođe zapratite i našu Facebook stranicu i Twitter nalog.

(Diskusija)

Ostavite komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *